Friends Will Be Friends

Jutros me potakao jedan rođendan i komentar slavljenika da se uhvatim tastature, prijateljstvo je nešto što ostaje u svima nama duboko usječeno u pamćenje. Iako prolazi mnogo godina i vode Savom proteče, ono što smo u djetinjstvu i mladosti doživljavali ostaje za uvijek zapisano. No nema tog papira da sačuva te uspomene.  Ova ljetna vremena samo pojačavaju sjećanja na neke druge ljetne večeri provedene u parku na starim zelenim klupama, na drvenjaku, sjedeći i planirajući što to veče raditi i kamo otići. Kao da se to desilo sinoć prolaze poznate face ovog našeg malog grada neki odavno nisu sa nama, odavno im palimo svijeće na njihovim humcima vječnih počivališta. Dio društva i tih faca nastavlja život u drugim sredinama, no i oni tamo i mi ovdje sjećamo se istog,  glavne ulice u kojoj prolaze automobili a mi koristimo pješačke staze sa lijeve i desne strene da bi došli do Kavane, Obrtničke, Venere  i Maksimira na drugom raskršću koje smo tad zvali stara autobusna. U povratku pređemo na drugu starnu ulice da bi stigli do Splita i Ribljeg a gdje smo se ipak najviše vremena zadržali stojeći pred izlogom restorana a ta se stajanka nazivala „Majmunjak“. Stvarno sad gad se sjetim i izgledali smo kao mladi majmuni tako stojeći i poredani jedan pored drugog. Poslije tog majmunskog  čamljenja pred ribljim obično završimo kod tete Zore u Staklenjaku na jednom brzom pićenjcu da bi poslije toga završili u Omladinskom ili Kavani. Red muzike red šanka red laganih "sentiša", otpratiš curu kući i zatim ponovo u park kod fontane a tamo Đaka uz „Fender“ i malo akumulatorsko pojačalo „Orange“ solo koncert za tri nevine i dobro raspoloženo društvo duže kose i razmišljanja“ boli me k... za sve“.

 Poslje intervencije papana sa zvjezdom petokrakom na šapki (kapa na glavi druga plavoga), obavezno završimo na noćnom kupanju na gradskom bazenu naravno uz tri četiri gitare i mnogo tekučine u staklenkama ponešenih za, nedaj bože, iz istog omladinskog ili kavane. Neki su dočekali i zoru a bogami i podne na bazenu nastavljajući svoje ljetno druženje sa onima koji dolaze na dnevno kupanje nedjeljom.

Sva ta razmišljana a samo zbog jednog naziva pjesme i jednog rođendana jednog od ferndova udaljenog nekih 300 kilometara od ovog našeg malog grada.

Prijatelju, sretan ti rođendan!!

Gregorove uspomene

Upoznao sam čovjeka, tada još srednjoškolca srednje tehničke škole generacija mog starijeg brata.

Kako su godine prolazile, rijeđe smo se susretali obično na koncertima di se slušala dobra muzika, no godinam sam sa užitkom pratio njegove muzičke emisije, tim muzičkom srijedama i subotama me vraćao u neka ljepša vremena i ne samo mene već mnoge  koji su pohodili svojevremeno u Omladinski, Kavanu, Društveni, Hotel Slaven. Kad god bi se sreli otišao bih sa osmjehom na licu, znao je on oraspoložiti svakoga tko je bio sa njim u društvu. Kad je koji album izdan, tko je izvođač neke numere sipao bi podatke kao iz rukava. Hodajuća Rock, Soul, Blues i ina mizička enciklopedija.

Čovjek vedra lica i širokog osmjeha uvjek bi znao sugovorniku popraviti dan, platiti piće, dva, tri, nebitan broj, novac i materijalni status mu nikad nisu činili osnovu življenja. Boem u duši  veliki zaljubljenik u ono što je radio, a radio je to najbolje u ovom gradu. Uvjek je bio ispred svog vremena i u najtežim trenutcima u životu nije dopustio da ga netko mijenja, dapače on je uvjek uskakao kad je trebalo nekoga zamijeniti. Svoju ljubav prema muzici i radiskoj tehnici preneo je i na svoga sina i ne samo njega već mnoge koji sa njim dijelili dobro i zlo tog posla. Raja, kako su ga svi zvali, nikad nisu mogli reći nešto protiv njega.  I poslije svih nedaća i podmetanja klipa u noge Raja je i dalje ostao samo svoj i nepokolebljiv u životnoj nakani da Radio u ovom gradu treba malom čovjeku, čovjeku kakav je bio i sam svojim ponašanjem. Nikad nije iskskao iz večine i nikad nije gledao sa visoka već naprotiv, bio je jedan među nama.

 

Igrom slučaja, dobio sam priliku da radim sa njim i nakon toliko godina poznanstva među nama shvatio sam o kakvoj ljudskoj veličini je riječ. Nakon tolikih godina običnog poznanstva prihvatio me je kao da smo svakodnevno u proteklih tridesetak godina bili zajedno, no takav pristup nije bio stvoren samo prema meni već prema svima koji su dobili priliku da započnu svoj rad na Radiju. U ovih godinu i pol dana koliko smo zajedno provodili svakodnevicu ostavio mi je neizbrisiv trag u životu. Svi zajednički trenutci bilo da su vezani uz posao ili neobavezno druženje negdje na piću uz kavu bez šećera i moj kapučino ostat će zauvjek duboko urezani u sijećanje i niti jedan idući dan mi neće biti takav kakvi su mi bili uz  Raju.

Počivao mi u miru, prijatelju