OKT

Bilo je to davno, tamo negdje krajem 70' godina.
Još kao osnovnoškolac prvi put sam čuo za taj klub, kako sam se bavio tehnikom na slobodnim zanimanjima u školi neminovno je bilo da završim i tamo.
Sječam se svog prvog dolaska tamo i tog osječaja koji mi se urezao u pamčenje.
Dakle još kao klinac u to vrijeme Titov pionir a ne omladinac nesigurno sam kročio u dvorište omeđeno visokim ciglenim zidom, no mene je dojmilo ono što sam vidjeo na podu tog dvorišta isto tako popločeno sa ciglama.
Ušavši u dugački mračan hodnik naletjeh na teška hrastova vrata sametalom prečkom baš onakvom kakvu smo imali prilike vidjeti u filmovima o kaznionicama, naime ti prostori su nekad davno bili dio zatvora sa čelijama poput starih podruma obzidanih ciglama.
No ušavši u jednu od prostorija zadivi me uređenje, upao sam u prostoriju koja je odavala toplinu dnevnog boravka.
Tu zatekoh dečke starije od sebe kako sjede i prtljaju po fotografskoj opremi, pozdravih ih, na što dobih odgovor, di si mali, kao da se znamo stotinu godina.

Osjetio sam u tom trenutku da je to prostor za mene i društvo sa kojim ću provesti dosta vremena, što se nakon desetak-petnaest godina i ispostavilo kao tako.
Kako je vrijeme prolazilo svakim danom sam taj prostor osječao kao drugi dom.
Taj odnos među nama je danas nekome potpuno neshvatljiv to prijateljstvo koje i danas traje sa bivsim OKT-ovcima.
Sve ono sto sam u početku naučio o tehnici kao klinac u tom društvu starijih se samo potvrdilo i proširilo na širi diafazon u tehničkom obrazovanju u slobodno vrijeme.
Odlasci na takmičenja festivale i izložbe širom tadašnje države
Upoznavanje novih ljudi i krajeva, to su uspomene koje nikad ne blijede.
Naš društveni život u tim na oko hladnim prostorijama je bio toliko interesantan da se znalo desiti da vikendom nismo niti osjetili potrebu odlaska u grad.
Prisječajući se danas tih dana i godina, osjetim prazninu koju će teško što ispuniti.
No to neizbrisivo iskustvo je teško zaboraviti isto kao i ljude s kojima se to iskustvo dijelilo.
pozdrav svim OKT-ovcima

Pogled unatrag

Svi jednom u životu imamo preokretnicu, netko više njih netko samo jednu ali svaka ta preokretnica ostavlja nešto iza leđa.
Nekome to ostavljanje prijasnjih navika donese bolje sutra, nekome bol i patnju samo je stvar čovjeka kako će to prihvatiti i shvatiti.
Vrijeme je to koje liječi sve rane, hmm dali je tako???
Ostatak života netko provede u svom svijetu, izgubi se, netko će stvoriti novi krug ljudi sa kojima nastavlja bez obzira što se dešavalo u vremenima prije toga.
Samo, jedno je sigurno, ništa poslije toga nece biti isto kao prije.
Nekome novi grad, nekome nova država pa čak i kontinent nisu dovoljni da zaboravi ono sto je ostavio iza sebe.
Usponene se ne izbrisuju samo tako okreni leđa i nema ih više, one ostaju negdje duboko usađene u ROM memoriju i nema tog reseta kojim se moze izvršiti brisanje životnog BIOS-a.
Ma lako je to, reći će netko netko tko nije osjetio sto znači zaboravljati, da njemu je lako.
Nitko nema toliko tvrd kamen na mjestu pumpe koja sve to vrijeme zaboravljanja i dalje pumpa bez prekida.
No najgori trenutak je pogled unatrag i spoznaja ja je sve to iza tebe sve što je imalo nekakav smisao a sad je samo izmaglica bez jasnih obrisa i kontura.
No koliko se netko osječao jak i nedodirljiv ta izmaglica izaziva koroziju i ostavlja traga neizbrisive prijašnjice.