365 dana

Ovih dana svi pokušavaju napraviti svoju osobnu inventuru.
Tako i ja, sjedeći uz komp i gledajući kako snjeg prhti i slušajući Vejte snegovi, pokušavam napraviti rezime protekle godine.
Počela je tako da smo sjeli nas par i napravili virtualno mjesto za druženje nazvavši ga NGbuntovnici, što nas je odmah samim nazivom smjestilo u nešto i nekoga koga treba izbjegavati i omalovažiti. No u toj našoj upornosti smo opstali ne obzirući se na druge. Bilo je tu i dobrog i lošeg neki su otpali neki su se priključili a jedan dio i sad opstaje bez obzira na priče.
Pomogli smo koliko smo mogli ili sami ili uz pomoć još nekih, treći mjesec Šumetlica, 1. maj na Strmcu, dan H.O., pokretanje inicijative za očuvanje OKT-a, peticija za isti, mali Karlo, plesna revija u sportskoj dvorani, stvaranje građanske inicijative, rock koncert za dan grada.
Svime skupa smo ponekima stali i na žulj, prozivan sam zbog svojih ponekih napisa.
Ljudi oko mene su mi dali snage i volje da nastavim dalje do ostvarenja snova i ciljeva (FRK@).
Sve to nekome nebi stalo ni u 10 godina života no očito sam drugačijeg atomskog sastava.
Pogledavši iza sebe u nazad 365 dana, ispunjen sam zadovoljstvom, okružuju me ljudi koji razumiju moju potrebu sa aktivnošču. Polako snjeg sipi, no ni u tom času ne mislim mirovati večerašnja dva koncerta sasvim različite tematike no ipak dešavanja koja mi daju snage i vjere da se krećemo prema onom sto smo na tren izgubili u ovom gradu, urbanost koja je jedno vrijeme zamrla no ne i umrla.
Idućih 365 dana je dovoljno vremena da krenemo dalje još spremniji i orniji za glavom kroz zid.
Ma sto glavom, pa mi smo NGBUNTOVNICI!!!

Svima želim blagoslovljene Božićne blagdane i sretnu Novu 2010. godinu

Hiljadu razloga a možda i više

Potaknut nekim događajima i dešavanjima u zadnje vrijeme, krenuh pisati pa da vidim do kud ce stići.
Prije nekoliko mjeseci navratih na jedno mjesto sasvim slučajno i onim što ugledah ostadoh skamenjen, ne nisam bjezao iz svog grada bojeci se okrenuti za sobom da nebih bio pretvoren u kamenu stijenu. Ne baš naprotiv krenuh poslije toga glavom kroz zid iako mi rekoše nemaš Uni šanse. No izgleda su se upravo ti ugrizli za svoj laprdavi jezik vidjevši da je šanse ipak bilo. Gledajući i razmišljajući o svenu u proteklih mjesec dana vidim i sam da još ima ljudi koji znaju cijeniti ono što stvarno ima vrijednost ma kako god izgledalo. Svatio sam da se upornost isplati i da ima ljudi koji imaju htijenja i volje, da ima ljudi koji razumiju potrebe drugih i da žele inicijativu.
Upoznao sam nakon dugo vremena ljude koji uvazavaju mišljenje drugih i hvala im za to!!



Prije nekog vremena javili su se neki dežurni gradski dušebriznici da objasne kako sam ih uvrijedio, no sad tih istih nema nigdje na vidjelu, kad se taj isti grad probudio iz dugog zimskog sna.
Iz sna izazvanog necijom kolektivnom hipnozom. Drago mi je vidjeti da ima nas u našem gradu koji ga još uvjek smatramo gradom i zelimo da to i ostane.
Drago mi je vidjeti da ima i onih koji taj grad vode i isto tako zele taj naš grad sačuvati.
To je moj grad, to je naš grad to su Novogradiščani kakve ih ja znam.
Subota je bila dan za sječanje i sretan sam sto sam tad bio tu sto sam taj dan osjetio duh ovog grada.
Onina koji to ne razumiju, ma jebite se o svom trošku.
Onima koji to žive hvala vam.
Onima koji to ošluskuju i provode ma legende ste.
Govorim to iz hiljadu razloga a mozda i iz više.

O lažnjacima

Pojam lažnjak se koristi u svakodnevnom životu za sve pojave koje nemaju originalnost.
Tako poznajemo lazne brendirane proizvode obično sakupljene zbrda-zdola po dalekom istoku.
A mi velikim dijelom ovce letimo na to kao muhe na govno.
No problem su daleko veći ljudi lažnjaci, oni ne da su sakupljeni zbrda-zdola oni se nameću sami.
Pa tako imamo lažnjake strucne za ovo ili ono, lažnjake po prebivalištu, lažnjake velikog srca i tako dalje i tako dalje.
Obicno su to ljudi sumljive proslosti koji sami sebe proglase nekom vrstom osobnosti.
No ako dođu u situaciju da i sami sebe u to uvjere pa onda i okolinu u to tad nastaje problem ili problemi podvojenih ličnosti, znači psihijatriski slučajevi.
tako imamo primjera gdje su ljudi izmislili ratne puteve i sad na velika zvona trube unaokolo da su veliki domoljubi no međutim postoje načini da se takve i raskrinka vremenom ili se raskrinkaju sami.
No oni su sposobni tako kvalitetno lagati i lažirati da im je i opsjenar ili ti mađioničar tek početnik.
Imamo na zalost ove drustvene zajednice puno takvih a velika večina njih mijenja mjeso boravka baš iz razloga to sredina iz koje us potekli zna pravu istinu o njima da im tamo nema vise mjesta.
Pa tako danas imamo veliki broj onih koji su bili"ugrozeni"u proslom sistemu a ustvari su bili sitni kriminalci i lopuže trečerazrednog ranga pa su zbog te ugroze morali napustiti majčicu zemlju.
No oni i dalje nastavljaju sa prevarama samo ovaj puta na drugaciji nacin, ovdje su uzorni građani a tamo negdje pelješe naivne ljude svojim organiziranim i već uhodanim načinima.
da sad ce se postaviti i logično pitanje kako stati tomu na kraj, nikako dok god postoje ovce od ljudi koj vjeruju u lažnjake.
No upravo zato i pisem o tim gnjidama ljudskog roda, da shvatimo pojedine priče i ponekad obečanja da bi bili sposobni takve odgnati iz naših života, pošto takve pojave nisu niti nzavrijedile da ih se pljune u lice ako ga imaju.
Srećom sve je više ljudi koji uviđaju takve spodobe među nama i spoznaja o njima postaje sve jača.
Drago mi je da poznam takve ljudske ljušture i da ih mogu veoma lako izbjegavati ali i saznanje da ima ljudi koji su spremni podjeliti pravu istinu o njima.
Naša domaja nije tako velika i nema nas na desetke milijuna da se nemoze doći do prave istine o takvim lažnjacima, jer kontinentalni dio Hrvatske se automobilom srednje klase proputuje u jednom danu.
No ako čovjek ima poznanike ne mora niti putovati dovoljno je napomenuti samo par sitnica ili izgleda i doznaje se mnogo toga o lažnjacima koje kupujemo, trošimo i susrečemo u svakodnevnom životu.
Ljudi dobro čitajte što piše i bit će vam veoma jasno da li se radi o brendiranoj robi ili lažnjacima.

Šugava vremena

Nešto danas čitam i cijelo vrijeme razmišljam o nekim čudnim pojavama.
Kakvo smo mi nto društvo gdje pobjeglice nekad organsko unutrasnjih poslova postaju ugledni građani a samo iz razloga punog novčanika. Bez obzira što i dalje u ponašanju nista ne mjenjaju.
I dalje ostaje pogan jezik, omalovažavanje ljudi oko sebe, destruktivna aktivnost spram ljudi s kojima dijeli komad zemlje na kojoj se okučio pod cudnim okolnostima.
I dalje maltretirajući nejake oko sebe uništavajuci floru tih istih susjeda ili komšija.Tako znam za jedan slučaj di je susjed susjedi posjekao red nasada šljiva, no i dalje se prodavajući za veliko ljudsko srce. Takvi su ljudi kao Imela na stablu, zastičena vrsta iako je nametnik na stablu.
pokusavaju na tuđoj nesreći stvoriti kapital koji onda ovdje razbacuju poput toalet papira, a ostatak populacije vidi samo taj dio i i smatra ga veličinom koja zavrijeđuje poštovanje.
takvima nije stalo do ljudskog dostojanstva već svojim sramotnim činovima ostavljaju usran trag, no sto je to naspram onog sto ovdje mogu kupit a kupit se ovdje moze sve pa čak i postovanje u društvu. Hebao ja takve ljude za njih je i konop preskup, takvima treba zabranit razmnozavanje da se ne šire poput boleštine na svijetu.
Iako sam veliki protivnik nacizma, ovdje bi iskoristio metode Dr. Mengela.
U kakvim to šugavim vremenima živimo okruženi šugom oko sebe a lijeka nema

Variola Vera, ili o daviteljima

Doživjeh u zadnji par dana da mi se o vrat okačio čovjek koji to nije, već proljev trčkaroš, ne znam kako bih da drugačije definirao.
Davitelji to su ljudi koji su skloni u par riječi zadaviti sve u svojoj okolini, i kad ti se takva pojava okaći o vrat proljev je u tom slucaju mila majka, kazu dosadan ko buha.
Onaj tko je tu uzrečicu smislio nije upoznao tu vrstu ljudi, posto bi uzrečica vjerujem drugačije glasila.
I sto učiniti tad, ignorirati, da ali i taj stupanj ima svoje granice. sresti ga na ulici i vidjeti ništavilo, nije riješenje jer svatko ima pravo da ga se primjeti, no ovdje postoji veliki problem Pojedinci svojim daviteljskim metodama naprosto natjeraju čovjeka na ovu drugu odluku, zamjetiti ništavilo.
No problem je kod proljeva sto ne staje dok ga se ne riješiš nekim drugim načinom.
Svakim danom ponekad dođemo u situaciju da nekoga utušimo ili da nas se utuši, e ali problem postaje problem kad to nekome prijeđe u naviku do te granice da ga se ljudi klone kako u privatnom životu, tako i na poslu.
Dok je ta pojava pod kontrolom sve jos moze proći, ali gubeci kontrolu dolazi se u problem profesionalne prirode, izmještaj sa postojećeg radnog mjesta gubljenje poznanika , ostatka u samoći, jedino te obitelj ostaje trpiti takvog kakav si.
Međutim i to ima za posljedicu neke neugodnosti po okolinu.
Još veći problem nastaje u trenutku kad ta ista osoba nemoze da shvati sto se sa njom desava, tad pocinju razmišljanja o postojanju života i van nase planete i polako zastranis toliko da to razmišljanje prelazi u manijakalno ponašanje.
No da ne idem tako daleko u razmišljanjima o proljev-ljudima , vratim se u sad i ovdje.
Kazem, da bi čovjek izbjegao takve dosade i davitelje u životu najbolje ih je ignorirati.
Nitko nije toliko presudan u nečjem životu da se zamara takvim osobama i pojavama.
Obično ta vrsta ljudi pati od kompleksa manje vrijednosti i jedini način lječena svojih kopleksa su našli u toj vrsti ponašanja.
Zato savjet, izbjegavati takve ljude kao kravlje ludilo, kugu, gubu, lepru i naravno Variola Veru, posto drugo i nisu, več čista boleština a što je najgore prelazna je ...

Variola vera (major)

Živi zdravo??

Upravo večeras saznah jednu vijest koja me šokira do same srži.
Saznadoh da čovjek koji niti puši, niti pije oboli od jedne opake bolesti.
Učili su nas zdravom životu, sportskim aktivnostima.
Upravo taj čovjek tako i živješe, niti pije niti puši a k tome i sportski djelatnik veoma dug niz godina.
Rekoše nam o štetnosti alkohola i duhana, rekoše nam u zdravom tijelu zdrav duh, ma qurac moj zdrav, pogotovo u okolini u kojoj živimo.
Ne mogu da se otmem dojmu oko čeka se ljudi glože kao zvijeri u areni, i njega su napadali te ovakav je te onakav je.
Ne on je jednostavno čovjek kao i svi mi sa svojim dobrim i lošim stranama, pitam se sad kako dalje,
oni koji su ga napadali i nazivali ga ovako ili onako, karakterizirali na sve moguće načine, sto ce oni reci ikad se pročuje tko je kako ce se tad ponašati ili ce i dalje nastaviti sa svojim licemjerstvom.
Ponašati se kao da su dugogodišnji njegovi prijatelji i pokušavati naći riječ utjehe. Ma mislim stvarno!!!
A one generacije i generacije djece koju je vodio kroz sport i od njih napravio ljude hoce li oni biti jedni od onih koji će biti ti u stanju da ipak kažu, zapravo kakav je bio i kao čovjek i kao trener ili će samo skrušeno gledati one koji su ga prozivali i pravili od njega sportsko strašilo u ovom gradu.
Saznavsi sve to rekoh sam sebi, ma pusti nek Sava teče, sve što je počelo mora i stati, okreni se ti sebi a njih pusti nek pričaju sto hoće.
Pročitah tamo negdje o nekom sukobu, ma mislim, tko se sa kim sukobio??
Onaj tko želi sukob sa nekim, nek prvo pizdekne glavom o zid i shvati da je zid tvrđi i da udarac boli, ako mu nije jasno nek ponovi radnju par puta dok to ne shvati.

Kokoš ili jaje

Nisam ni sam svjetan koliko uopčenost i nedorečenost moze biti zanimljiva.
Meni se upravo to desilo sa predhodnim tekstom.
Netko procitao prepoznao se i prenio dalje, ljudi moji sad znam sto i kako pisati uvjek bih trebao ostaviti mjesta za vječno filozofsko pitanje kokoš ili jaje.
Hmmm, kako je interesantno znati o cemu pises a zapravo gledati druge kako se grizu i u toj nemoći
koriste vec poznate načine omalovazavanja isčuđavanja i snablažnjenja nad pročitanim.
He, ma to ih šmirgla bitno da je meni zabavno.
Masu puta sam se i sam našao u prilici prepoznavanja u određenim tekstovima, no nije mi palo na pamet da se izjašnjavam o tome, samo se mogu zapitati dal je to doista tako i ako je zbog cega je tako.
No ponekad ljudima proradi žila blesača i ne razmišljaju da time samo sebi štete.
U ovom slučaju meni su samo povećali posječenost i podigli rejting bloga.
Nazvan ksenofobom, mrznjteljem, ifrustriranom osobom, odlično bar ću se riješiti osoba koje mi netrebaju u životu ma kako god to zvučalo.
No da se vratim na početak, pisati uopčeno, hoću tu i tamo, bez obzira tko i kad će se u tomu o cemu pišem i prepoznati, njegov problem.
Tko je taj sto meni može reci izvoli objasniti svoja razmišljanja, ako i postoji takav netko, nek se sjeti da staljinizma više nema, nek se sjeti da totalitarizma više nema.
Sto bih ja znao reći, duhovi prošlosti, ima ih samo u nečijim glavama. Neka im tamo i ostanu.
Što je prije kokoš ili jaje, nek riješava netko drugi mene ne zanima.

Moj grad

Gledam ovaj grad koji nosim u svom srcu i razmišljam sto se to desilo sa ljudima u njemu.
Malo je onih koji taj grad osjećaju svojim, možda ponekad kad uhvate kakvu staru požutjelu sliku.
No taj trenutak brzo zaborave i nastavljaju dalje.
Mnogi su taj grad odavno otpisali, ostavili na milost i nemilost nekih koji nisu tu rođeni i neznaju sto je taj grad u stvari. Mnogi se nazivaju gradiščanima ili gradiščankama ali to vec odavno nisu ili nikad bili nisu.
Oni koji su ostali postrance gledaju neke nove ljude, i pokušavaju svatiti isto kao i ja o čemu se tu zapravo radi.
Mnogi su zbrisali van tog grada trbuhom za kruhom i samo ponekad tu navrate da se kurčevito provezu sa dobrim automobilom, obično nekih tablica zapadne evrope. Budu par dana i na sva zvona bleču da su novogradiščani.
No nakon nekog vremena se pokupe i ponovo se sjete da su odavde samo u mislima.
A oni koji su tu svakodnevno jedu govna zbog onih koji su neo novogradiščani.
Uništiše sve, tvornice, poljoprivredna dobra rasprodaše za svoj račun.
No starosjedioci to sve gledaju sa očajem i razmišljaju isto kao i ja.
Nek im bude al' ono sto je u srcu istrgnut ne mogu.
Ipak je ovo Nova Gradiška, prkosan grad, prkosni ljudi, pate zajedno sa gradom ali ne odustaju.
Ne bježe trbuhom za kruhom ima kruha i ovdje samo treba ljubavi za naš grad.

Smjeh do suza

Bude dana kad jednostavno sve što se desi natjera ti suze na oči od smijeha.
Tako bi i jučer u jednom Caffeu, sjedim sa društvom i naravno u tom žamoru provala i dosjetki ne možes sve pohvatati.
No konstatacija jednog iz društva da je shvatio da ima zemljaka na forumu iz razloga što se krije iza nicka "Admin" natjerala je cijelo društvo na smijeh do suza.
E od tog trenutka nema više niti rečenice niti riječi koja je mogla ostati u ozbiljnom tonu.
No pokušajte zamisliti čovjeka koji sav sretan pristupi na forum i tamo zatiče Admin-a, te u tom trenutku pomisli, opa vidi tu ima i jedan moj zemo po imenu Admin.
No stariji forumši su odmh svatili o kakom se to zemljaku radi, onom koji obično po forumu paklja, uređuje teme i vodi računa o funkcioniranju foruma.
No bez ikakve ljutnje tog forumaša, mi smo gromoglasmo prasnuli u smijeh tako da je i on sam uvidjevši o čemu se radi prihvatio tu dobru vibru i nastavio u istom raspoloženju.
ponekad čovjek mora prihvatiti i šegu na svoj račun isto kao sto je spreman se šegačiti sa drugim.
Ne postupimo li na takav način, raspad klape je neminovan.
E tad više nema smjeha do suza, već samo neobjašnjiva gorčina u ustima iz glupih razloga.

Ribari i pauci

Slušajući neke stare stvari ne mogu a da se ne prisjetim nekih drugih vremena.
Nekih vremena kad nije bilo globalne mreže, vremena kad je direktan kontakt među sagovornicima bio normalna stvar, kad SMS nije bio osnovno sredstvo komunikacije , kad je e-mail bio samo fikcija nekih tad vremena iz daleke budućnosti.
E da, tad smo ljude gledali u oči a ne iz monitora isčitavali raspoloženje čovjeka.
Kažu globalna mreža, hmm tad smo znali za paukovu mrežu i mrezu u naših ribara na jadranu.
Čudne li podudarnosti, u te mreže je uvijek ulijetala lovina, no danas smo i sami postali lovina u toj mreži.
Samo postavlja se pitanje, tko su današnji ribari ili pauci?
Kako se da razaznati lovina danas ne zna komunicirati bez btipkovnice bilo na kompu ili mobaču.
Nekda smo bili vise oslonjeni jedni na drube no danas sve vise se oslanjamo na podlaktice tipkajuci po tipkovnicama naših PC-ja, laptopa i tome slicnih strojeva.
stvarni život gubi svaki smisao pored virtuale(izmisljenog svijeta globalne mreže)
Kako to čudno zvuči izmisljenog svijeta globalne mreže, kao da i ta mreze nije izmišljena, pa di smo mi to onda u izmišljotini izmišljenoga.
Pa to znaci da stvarnosti nema, ima ima no stvarnost je danas daleko bolnija nego sto to sami sebi zelimo priznati.
Ljudi i dalje umiru od boleština, gladi, žeđi. Ubijaju se međusobno, no to je nama nestvarno i pogrešno shvačamo dešavanja oko sebe. Iz čudne perspektive gledamo virtualu živimo a realnost pokušavamo izmišljati i zamišljati.
No to su nam nasi ribari ili pauci priredili u našim mrežama.
lovino pokidajte mreže izađite iz svojih krletki i glasno i jasno iz sveg glasa riknite, NE JA NISAM NIČIJA LOVINA!!!!

OKT

Bilo je to davno, tamo negdje krajem 70' godina.
Još kao osnovnoškolac prvi put sam čuo za taj klub, kako sam se bavio tehnikom na slobodnim zanimanjima u školi neminovno je bilo da završim i tamo.
Sječam se svog prvog dolaska tamo i tog osječaja koji mi se urezao u pamčenje.
Dakle još kao klinac u to vrijeme Titov pionir a ne omladinac nesigurno sam kročio u dvorište omeđeno visokim ciglenim zidom, no mene je dojmilo ono što sam vidjeo na podu tog dvorišta isto tako popločeno sa ciglama.
Ušavši u dugački mračan hodnik naletjeh na teška hrastova vrata sametalom prečkom baš onakvom kakvu smo imali prilike vidjeti u filmovima o kaznionicama, naime ti prostori su nekad davno bili dio zatvora sa čelijama poput starih podruma obzidanih ciglama.
No ušavši u jednu od prostorija zadivi me uređenje, upao sam u prostoriju koja je odavala toplinu dnevnog boravka.
Tu zatekoh dečke starije od sebe kako sjede i prtljaju po fotografskoj opremi, pozdravih ih, na što dobih odgovor, di si mali, kao da se znamo stotinu godina.

Osjetio sam u tom trenutku da je to prostor za mene i društvo sa kojim ću provesti dosta vremena, što se nakon desetak-petnaest godina i ispostavilo kao tako.
Kako je vrijeme prolazilo svakim danom sam taj prostor osječao kao drugi dom.
Taj odnos među nama je danas nekome potpuno neshvatljiv to prijateljstvo koje i danas traje sa bivsim OKT-ovcima.
Sve ono sto sam u početku naučio o tehnici kao klinac u tom društvu starijih se samo potvrdilo i proširilo na širi diafazon u tehničkom obrazovanju u slobodno vrijeme.
Odlasci na takmičenja festivale i izložbe širom tadašnje države
Upoznavanje novih ljudi i krajeva, to su uspomene koje nikad ne blijede.
Naš društveni život u tim na oko hladnim prostorijama je bio toliko interesantan da se znalo desiti da vikendom nismo niti osjetili potrebu odlaska u grad.
Prisječajući se danas tih dana i godina, osjetim prazninu koju će teško što ispuniti.
No to neizbrisivo iskustvo je teško zaboraviti isto kao i ljude s kojima se to iskustvo dijelilo.
pozdrav svim OKT-ovcima

Pogled unatrag

Svi jednom u životu imamo preokretnicu, netko više njih netko samo jednu ali svaka ta preokretnica ostavlja nešto iza leđa.
Nekome to ostavljanje prijasnjih navika donese bolje sutra, nekome bol i patnju samo je stvar čovjeka kako će to prihvatiti i shvatiti.
Vrijeme je to koje liječi sve rane, hmm dali je tako???
Ostatak života netko provede u svom svijetu, izgubi se, netko će stvoriti novi krug ljudi sa kojima nastavlja bez obzira što se dešavalo u vremenima prije toga.
Samo, jedno je sigurno, ništa poslije toga nece biti isto kao prije.
Nekome novi grad, nekome nova država pa čak i kontinent nisu dovoljni da zaboravi ono sto je ostavio iza sebe.
Usponene se ne izbrisuju samo tako okreni leđa i nema ih više, one ostaju negdje duboko usađene u ROM memoriju i nema tog reseta kojim se moze izvršiti brisanje životnog BIOS-a.
Ma lako je to, reći će netko netko tko nije osjetio sto znači zaboravljati, da njemu je lako.
Nitko nema toliko tvrd kamen na mjestu pumpe koja sve to vrijeme zaboravljanja i dalje pumpa bez prekida.
No najgori trenutak je pogled unatrag i spoznaja ja je sve to iza tebe sve što je imalo nekakav smisao a sad je samo izmaglica bez jasnih obrisa i kontura.
No koliko se netko osječao jak i nedodirljiv ta izmaglica izaziva koroziju i ostavlja traga neizbrisive prijašnjice.

Summertime

U ovo ljetno veče sjedim i prisječam se ljetnih dana u nazad nekoliko desetaka godina tamo u vrijeme dok je doživljaj bio otići stopom na kupanje na Strmac.
Ujutro jedva dočekamo nekih 10:00 sati sjednemo u kanal pored ceste i izbacimo palac.
Mnogi prolete ne primječujći nas dok drugi stanu i ne pitaju do kud ideš, već samo kažu upada.
Znajući već unaprijed do kud se ide i sto je cilj stoperskog poduhvata.
Dolaskom na odrediste prvo se zavalimo na beton pred svlaćionicama jel odmah uskočiti u vodu nije bilo preporučeno.
Voda taman za hlađenje piva na idealnu temperaturu.
tako ležeci i cvrljeći se na suncu polako se odvažiš i čubekneš u vodu posto nije gušt ulaziti u tu vodu polako, presječeš osječaj vručine i nastavis dalje plivati iz razloga grčenja mišića.
nakon preplivavanja bazena iskočiš van na hladnu pivu. okolica bazena već se polako puni ostalim namjernicima i vikendašima, roštilj miriše na sve strane, klinci vrište zbog nedokazanih roditelja koji ih silom tjeraju u hladnu vodu.
Mi koji smo vec odavno tu na bazenu odlazimo polako kraj potoka do hotela nesto pojesti i popiti na miru.
Tako prolazi vrijeme koje se može koristiti za kupanje posto temperaturne razkike u gradu i na strmcu znaju biti i do desetak stupnjeva.
Dolazi vrijeme odlaska nazad u grad koji jos uvjek krepava od vrućine.
No dok dođes doma i okupas se za grad već je veće i idealno vrijeme za izlazak.
naravno prozujis kroz park da vidis di ti je drustvo i tad pada dogovor kamo idemo.
Obično izbor pada na ljetnu pozornicu ili u ljetnu kavanu a za ta mjesta se zna i na jednom i drugom mjestu piči muzika do kasno u noć, ljetna pozornica malo opustenija atmosfera dok je kavana šminkeraj prema tome već po raspoloženju pada odluka.
Uglavnom znamo gdje se završi, na gradskom bazenu uz partijanje dok nas ne rastjeraju.
Poslije toga tko je našao žensku pratnju odlazi u noć, a tko nije ili ide doma ili ja nečiji rođendan.
Jutro osviće okupano novim zrakama sunca a od predhodnog dana i noći ostaju lijepe uspomene ili glavobolja
Odlazak u noć

Beskičmenjaci

• Entoprocta su sićušni beskičmenjaci koji žive pričvršćeni za morsko dno (samo su dve vrste slatkovodne). Mogu da budu pojedinačne jedinke ili u vidu kolonije. Prema telesnoj duplji pripadaju pseudocelomatima.

Eh da, na zalost takvih ljudi je svakim danom sve vise.
Pokusavaju ostati prikriveni ali se ipak s vremenom odaju makar po raznim izjavama.
naletjeh na jednom virtualnom mjestu na takve ljude i jednostavno nisam mogao sam sebi da povjerujem da ću pročitati neke stvari od pojedinaca.
No dobro, to je još jedan dokaz da nismo svi isti i da ipak malo je ljudi kojima mžes iskreno vjerovati.
Dok isti ti tvrde nesto moras to uzeti zdravo za gotovo i prihvatiti to kao nepobitnu istinu.
Međutim dođeš li u situaciju da nesto izneseš sto njima u tom trenutku ne odgovara ispadneš osoba koja prenosi tračeve.
Razne pojave u virtuali ponašaju se kao slabašno stablo na oluji, iako imaju virtualna imena, osobnost ne mogu prikriti i kad tad shvatis da su to ustvari ljudi bez svoga stava opcenito u životu.
Mjenjaju stavove onako kako im situacija nalaže, ha stavove, ustvari mnogo više nego stav.
Mjenjaju svoje ja, gube identitet stvarnih ljudi sa karakterom osobe koja drzi do svoga ja.
I upravo su zbog toga jednostavno receno bezkičmenjaci.
Sto sa takvima da radis osim da im okreneš leđa i pustiš ih nek žive u svom svijetu.

Prividno prijateljstvo

Danas sam po ne znam koji put opet osjetio razočarenje prividnog prijateljstva.
Iako sam poodavno svjestan činjenice o prijateljstvima po ne znam koji put u životu sam si dozvolio ponovno razočarebnje u "prijatelje".
Na zalost ponovo se desi skoro pa isti scenario da te se sjete tek u trenutku kad is samo potreban da bi netko drugi došao do svog cilja bez obzira sto sam mislis da ti je taj netko prijatelj.
No kako se na greskama uči to je još jednom ponavljanje nauka iz drustvene grupe predmeta.
No kako sam ja po prirodi osoba koja bez obrira na sve gura dalje tako ce biti i ovaj put, nastavljam dalje bez obzira na trenutno stanje duha, proći će kao i svaki put do sad.
No da se vratim na definiciju prijateljstva, naime ponovo se dokazalo da su ti iskreni prijatelji samo oni koje si stekao u mladosti i djetinjstvu, sve ostalo su samo malo bolji poznanici koji te se sjete samo u trenutku kada im negdje zaškripi.
No to je život, i tko to shvati kao tako sto prije manje će ga zaboljeti ta spoznaja bez obzira koliko ju puta osjetio ili doživjeo.
A onaj lazni osjecaj prijateljstva ce se svakim takvim događajem jos bolje potvrditi.
Nije to nešto sto se ureže duboko u pamćenje ali ipak ostaje neizbrisivo zapisano negdje na periferiji sjećanja i samo se ponekad kao flash vrati da te podsjeti na tu pojavu koja je sastavni dio života.
Doživjeh to ponovo i tad mi na um pade da sam i do sad imao takvih događaja i sve ih je više zapisano na toj periferiji ali srećom da su na tom dijelu inače bi daleko više boljelo.
Eh da, ta prijateljstava i "prijateljstva"!!

I onda ponovo pitanje

Da upravo tako i onda ponovo pitanje, zasto ngbuntovnik?
Ni malo težak odgovor, čitajuci tamo negdje jedan forum jos više sam nego siguran da sam buntovnik.
Ljudska zloba i zavist ide toliko daleko da su se ponovo pocela prebrajati krvna zrnca i tko to radi djeca i balavurdija koja niti ne znaju sto je to rasizam i aparthejd.
Pozivaju na javni linč svih koji drugačije razmišljaju.
I tko to smrkavci i smrkavice koji su za neka lošija vremena čuli samo po priči onih koji su proživljavali ta nemila vremena.
Lažnjaci koji su prosli sva ratišta ako da ih je bilo za ta vremena klonirano u ne znam koliko kopija.
Pa danas ubiru plodove tog svog "ratovanja"
A oni istinski ljudi koji su stvarno ratnici crvene se zbog takvih pojava i tipova.
Na zalost sve se to dešava sad i danas u dvadeset i prvom stoljeću.
E zbog tog sam ngbuntovnik, bunim se i bunit cu se uvijek zbog takvih pojava u svim drustvenim slojevima od ovih nepismenjaka pa do akademika ako je potrebno.
Zaboravili smo da je život jedan i jedini pa zbog čega ga trovati nepotrebnim glupostima.
naprosto živite i pustite druge da žive.
Ravno do dna

BARBARA

Sjeti se Barbara, bez prestanka je kišilo
nad brestom toga dana, a ti si hodala nasmijana
prokisla, radosna, očarana, pod kiššom
sjeti se Barbara, bez prestanka je kišilo nad brestom
a ja sam te sreo u ulici Sijama
smiješila si se, i ja sam se smiješio
ti koju nisam poznavao,
ti koja me nisi poznavala
sjeti se

sjeti se toga dana
ne zaboravi

neki čovjek je stajao u trijemu i
viknuo tvoje ime, Barbara
a ti si po kiši k njemu potrčala
radosna, prokisla, očarana
u njegov zagrljaj pala

sjeti se toga Barbara,
ne ljuti se što ti govorim ti
ja kažem ti svima koje volim
čak i onima koje sam jednom vidio
ja kažem ti onima koji se vole
čak i onima koje nisam upoznao.

sjeti se Barbara i ne zaboravi
tu kišu mudru i sretnu, na svome licu sretnom
nad ovim gradom sretnim
tu kišu iznad mora i iznad arsenalom
tu kišu što je pala na brod iz Cezana

oh, Barbara
rat je je svinjarija velika i šta je sa sobom sada
pod kišom kanonada ognja, krvi i čelika

a onaj koji te je grlio, zaljubljeno
je li umro, nestao ili još uvijek živi

oh, Barbara
bez prestanka kiši nad Brestom
jednako kao i tada

ali to nije isto, i sve je srušeno
to su porotne kiše, strašne i neutješne
to nije oluja više od ognja, krvi i čelika
to su naprosto oblaci
što kao pseta crkavaju
kao pseta što nestaju u mlazu vode
nad brestom
da trunu negdje daleko, daleko, daleko od bresta
od koga ništa ne osta.

Barbara, Barbara

Jacques Prévert

Rijetke uspomene

Šetajuci u predvečerje jednog lijepog dana kao što je ovaj, za tili čas pi proletješe neke uspomene na dane u kojima sam u ovo rano proljetne dane izbivao van kuće.
Tako lijepih uspomena sve manje i sve rijeđe. odlazak na spoj sa tad najdrazom osobom, hmmm.
Siđem u grad sjednem u Staklenjak naricim si pice sjednem uz veliki izlog i promatram ljude znane i manje znane.
Čekajuci tako provedem neko vrijeme, platis pice izađes van i uputis se u park do prve slobodne klupe.
Tamo sjednem i ntko se neusudi ni pokusati sjesti kraj mene, ne to ja moje mjesto večeras dok mi ne dođe drustvo.
Hm vrijeme u kom sam imao svoja mjesta i to se znalo.
Isto kao sto sami ja znao gdje su tuđa mjesta i postovao sam ih kao takva.
Sjedćci tako dobacis koju kajlu prolazniku nasmije se on nasmijes se ti i tjeraj dalje.
Tek da ti stigna drustvo i bez obzira ako si tek zapalio cigaretu bacis ju jer pobogu kakva je to seljačina koja pusi ulicom i misli da je frajerčima a pojma nema da je glupson.
Nezamislivo bit sa djevojkom u gradu i šetajući žvaliti cigaretu.
Nit je uredu nit ima smisla, djevojku usporediti sa zadovoljstvom zapaljene cigarete.
naprave se dva tri đira kroz grad , odlazak na pice u kavanu ili Riblji, otpratis ju kuci i u kasno doba po vedroj noci sam se vracas doma sa mislima o provedenoj veceri jednog obicnog dana u tjednu a predstoji ti ludi vikend.

Kratkotrajna razočaranost

Ne mogu da ne napišem da sam danas malo razočaran nekim ljudskim hmmm vrlinama ili manama.
Nije mi jasno zašto ljudska bica uvjek pokušavaju biti ono što nisu.
Iz kog razloga netko želi okitit se tuđim trudom i mukom ma kako ona bila teška ili laka ipak je to tuđa zasluga.
Doživim jutros blago rečeno šok onim što pročitah na jednom forumu i to od koga hmm da pitanje od koga.
Jednog mladića pred kojim je tek život i koji bi trebao tražiti uzore u boljim primjerima, ali ne on se jednostavno vođen nekim svojim instinktom ponaša kao osoba koja je odavno izgubila osječaj za pravednost i moralne kodekse jednog civilizovanog drustva. Kažu na mladima svijet ostaje, ok slazem se sa tim no pogledavsi pojedine mlade neznam kome ga ostavljamo.
Žalosno ali istinito a taj mladić predstavlja mlade ovog grada ne u ovom gradu već i u širim granicama nego što je ova županija.
Bit takvog karaktera i predstavljat ovu mladost ovog grada stvarno neznam što i kako objasniti prvo sebi pa onda i ostalima, ako to uopće koga i zanima ili smo toliko već moralno potonuli da nam je potpuno svejedno sto se oko nas dešava.
Tko to ima pravo u tuđe ime iznositi svoje stavove i svoj način razmišljanja a na štetu drugih makar se radilo i o riječima.
Tko ima pravo tuđi trud prisvajati za sebe ma o čemu se radilo?
Tko to ima pravo sebe stavljti u prvi plan ne razmišljajuci o drugima?
Tko smje preko leševa izgrađivati karijeru?
Po meni nitko, a vi odgovor nađite sami.

Prijateljstvo

Hmmm, prijateljstvo kao takvo ima razne faze.
Iskreno prijateljstvo priznaje gresku osobe sa kojom se dijele neke godine zajednčkih dešavanja i događaja, lijepih kao i ne teko lijepih.
No priznati grešku znači biti i svjestan da osoba sa kojom dijelis to prijateljstvo je samo osoba koja ima svoje i prednosti i mane a takav si i sam prema tome u prijateljstvu moras biti spreman i na opraštanje.
Nitko od nas nezna na koji ce se način i kad mozda i zamjeriti prijatelju, mozda ne namjerno zahvaljujuci drugima koji su mane vezani iz to prijateljstvo onako kako si sam vezan.
Iskren prijatelj nije dugme da ga se lako zamjeni ali ga se može izgubiti.
Prijateljstvo se stvara godinama ali se gubi sekundama i minutama.
I jednom poljuljano povjerenje u prijatelja teško da se moze vratiti samo tako olako.
Upravo danas sam imao takvo iskustvo, ma koliko bio siguran da cu prekinuti telefonski razgovor ne to se nije desilo, kad sam čuo glas te osobe sa druge strane žice zazvonio mi je u ušima i nisam mogao učiniti to u sto sam bio siguran da ću učiniti.
Zato nikad ne reci nikad i nemoj misliti da se prijatelj stiče tako brzo kako se brzo moze izgubiti.

Post prvi

Sjedeći i razmišljajući sto napisati, za naziv odabrah naziv post prvi.
Zašto NGbuntovnik, pa jednostavno jer to jesam.
Nema tomu dugo pitaše me neki zašto buntovnik, pa prosto je bunim se protiv politike u svakodnevnom životu i gledam da taj život i njegova svrha bude sto kvalitetnije ga proživjeti bez budala u njemu koje zamaraju sa temama poput politike i prepucavanja vezanih uz nju.
Pa ljudi moji zar smo zaboravili na milijun drugih stvari koje život čine ljepšim?
Gdje je tu muzika, zabava, zajebancija u nekim normalnim oklnostima, smijeh.
Zar već onako tešku svakodnevicu zagorčavati budalaštinama i nebulozama.
Sjetimo se smijeha i dobre zabave, ne za to nije potreban novac za to je potrebna dobra volja.
Nemoguće da smo zaboravili stvari gledati sa vedrije strane.
E zbog toga san buntovnik i takav ću ostati, he he, dovoljno lud.
Tko me kako shvatio, pičim dalje na takav način, mjenjanja nema!!!