BARBARA

Sjeti se Barbara, bez prestanka je kišilo
nad brestom toga dana, a ti si hodala nasmijana
prokisla, radosna, očarana, pod kiššom
sjeti se Barbara, bez prestanka je kišilo nad brestom
a ja sam te sreo u ulici Sijama
smiješila si se, i ja sam se smiješio
ti koju nisam poznavao,
ti koja me nisi poznavala
sjeti se

sjeti se toga dana
ne zaboravi

neki čovjek je stajao u trijemu i
viknuo tvoje ime, Barbara
a ti si po kiši k njemu potrčala
radosna, prokisla, očarana
u njegov zagrljaj pala

sjeti se toga Barbara,
ne ljuti se što ti govorim ti
ja kažem ti svima koje volim
čak i onima koje sam jednom vidio
ja kažem ti onima koji se vole
čak i onima koje nisam upoznao.

sjeti se Barbara i ne zaboravi
tu kišu mudru i sretnu, na svome licu sretnom
nad ovim gradom sretnim
tu kišu iznad mora i iznad arsenalom
tu kišu što je pala na brod iz Cezana

oh, Barbara
rat je je svinjarija velika i šta je sa sobom sada
pod kišom kanonada ognja, krvi i čelika

a onaj koji te je grlio, zaljubljeno
je li umro, nestao ili još uvijek živi

oh, Barbara
bez prestanka kiši nad Brestom
jednako kao i tada

ali to nije isto, i sve je srušeno
to su porotne kiše, strašne i neutješne
to nije oluja više od ognja, krvi i čelika
to su naprosto oblaci
što kao pseta crkavaju
kao pseta što nestaju u mlazu vode
nad brestom
da trunu negdje daleko, daleko, daleko od bresta
od koga ništa ne osta.

Barbara, Barbara

Jacques Prévert