Kokoš ili jaje

Nisam ni sam svjetan koliko uopčenost i nedorečenost moze biti zanimljiva.
Meni se upravo to desilo sa predhodnim tekstom.
Netko procitao prepoznao se i prenio dalje, ljudi moji sad znam sto i kako pisati uvjek bih trebao ostaviti mjesta za vječno filozofsko pitanje kokoš ili jaje.
Hmmm, kako je interesantno znati o cemu pises a zapravo gledati druge kako se grizu i u toj nemoći
koriste vec poznate načine omalovazavanja isčuđavanja i snablažnjenja nad pročitanim.
He, ma to ih šmirgla bitno da je meni zabavno.
Masu puta sam se i sam našao u prilici prepoznavanja u određenim tekstovima, no nije mi palo na pamet da se izjašnjavam o tome, samo se mogu zapitati dal je to doista tako i ako je zbog cega je tako.
No ponekad ljudima proradi žila blesača i ne razmišljaju da time samo sebi štete.
U ovom slučaju meni su samo povećali posječenost i podigli rejting bloga.
Nazvan ksenofobom, mrznjteljem, ifrustriranom osobom, odlično bar ću se riješiti osoba koje mi netrebaju u životu ma kako god to zvučalo.
No da se vratim na početak, pisati uopčeno, hoću tu i tamo, bez obzira tko i kad će se u tomu o cemu pišem i prepoznati, njegov problem.
Tko je taj sto meni može reci izvoli objasniti svoja razmišljanja, ako i postoji takav netko, nek se sjeti da staljinizma više nema, nek se sjeti da totalitarizma više nema.
Sto bih ja znao reći, duhovi prošlosti, ima ih samo u nečijim glavama. Neka im tamo i ostanu.
Što je prije kokoš ili jaje, nek riješava netko drugi mene ne zanima.

Moj grad

Gledam ovaj grad koji nosim u svom srcu i razmišljam sto se to desilo sa ljudima u njemu.
Malo je onih koji taj grad osjećaju svojim, možda ponekad kad uhvate kakvu staru požutjelu sliku.
No taj trenutak brzo zaborave i nastavljaju dalje.
Mnogi su taj grad odavno otpisali, ostavili na milost i nemilost nekih koji nisu tu rođeni i neznaju sto je taj grad u stvari. Mnogi se nazivaju gradiščanima ili gradiščankama ali to vec odavno nisu ili nikad bili nisu.
Oni koji su ostali postrance gledaju neke nove ljude, i pokušavaju svatiti isto kao i ja o čemu se tu zapravo radi.
Mnogi su zbrisali van tog grada trbuhom za kruhom i samo ponekad tu navrate da se kurčevito provezu sa dobrim automobilom, obično nekih tablica zapadne evrope. Budu par dana i na sva zvona bleču da su novogradiščani.
No nakon nekog vremena se pokupe i ponovo se sjete da su odavde samo u mislima.
A oni koji su tu svakodnevno jedu govna zbog onih koji su neo novogradiščani.
Uništiše sve, tvornice, poljoprivredna dobra rasprodaše za svoj račun.
No starosjedioci to sve gledaju sa očajem i razmišljaju isto kao i ja.
Nek im bude al' ono sto je u srcu istrgnut ne mogu.
Ipak je ovo Nova Gradiška, prkosan grad, prkosni ljudi, pate zajedno sa gradom ali ne odustaju.
Ne bježe trbuhom za kruhom ima kruha i ovdje samo treba ljubavi za naš grad.