I onda ponovo pitanje

Da upravo tako i onda ponovo pitanje, zasto ngbuntovnik?
Ni malo težak odgovor, čitajuci tamo negdje jedan forum jos više sam nego siguran da sam buntovnik.
Ljudska zloba i zavist ide toliko daleko da su se ponovo pocela prebrajati krvna zrnca i tko to radi djeca i balavurdija koja niti ne znaju sto je to rasizam i aparthejd.
Pozivaju na javni linč svih koji drugačije razmišljaju.
I tko to smrkavci i smrkavice koji su za neka lošija vremena čuli samo po priči onih koji su proživljavali ta nemila vremena.
Lažnjaci koji su prosli sva ratišta ako da ih je bilo za ta vremena klonirano u ne znam koliko kopija.
Pa danas ubiru plodove tog svog "ratovanja"
A oni istinski ljudi koji su stvarno ratnici crvene se zbog takvih pojava i tipova.
Na zalost sve se to dešava sad i danas u dvadeset i prvom stoljeću.
E zbog tog sam ngbuntovnik, bunim se i bunit cu se uvijek zbog takvih pojava u svim drustvenim slojevima od ovih nepismenjaka pa do akademika ako je potrebno.
Zaboravili smo da je život jedan i jedini pa zbog čega ga trovati nepotrebnim glupostima.
naprosto živite i pustite druge da žive.
Ravno do dna

BARBARA

Sjeti se Barbara, bez prestanka je kišilo
nad brestom toga dana, a ti si hodala nasmijana
prokisla, radosna, očarana, pod kiššom
sjeti se Barbara, bez prestanka je kišilo nad brestom
a ja sam te sreo u ulici Sijama
smiješila si se, i ja sam se smiješio
ti koju nisam poznavao,
ti koja me nisi poznavala
sjeti se

sjeti se toga dana
ne zaboravi

neki čovjek je stajao u trijemu i
viknuo tvoje ime, Barbara
a ti si po kiši k njemu potrčala
radosna, prokisla, očarana
u njegov zagrljaj pala

sjeti se toga Barbara,
ne ljuti se što ti govorim ti
ja kažem ti svima koje volim
čak i onima koje sam jednom vidio
ja kažem ti onima koji se vole
čak i onima koje nisam upoznao.

sjeti se Barbara i ne zaboravi
tu kišu mudru i sretnu, na svome licu sretnom
nad ovim gradom sretnim
tu kišu iznad mora i iznad arsenalom
tu kišu što je pala na brod iz Cezana

oh, Barbara
rat je je svinjarija velika i šta je sa sobom sada
pod kišom kanonada ognja, krvi i čelika

a onaj koji te je grlio, zaljubljeno
je li umro, nestao ili još uvijek živi

oh, Barbara
bez prestanka kiši nad Brestom
jednako kao i tada

ali to nije isto, i sve je srušeno
to su porotne kiše, strašne i neutješne
to nije oluja više od ognja, krvi i čelika
to su naprosto oblaci
što kao pseta crkavaju
kao pseta što nestaju u mlazu vode
nad brestom
da trunu negdje daleko, daleko, daleko od bresta
od koga ništa ne osta.

Barbara, Barbara

Jacques Prévert