
Svi jednom u životu imamo preokretnicu, netko više njih netko samo jednu ali svaka ta preokretnica ostavlja nešto iza leđa.
Nekome to ostavljanje prijasnjih navika donese bolje sutra, nekome bol i patnju samo je stvar čovjeka kako će to prihvatiti i shvatiti.
Vrijeme je to koje liječi sve rane, hmm dali je tako???
Ostatak života netko provede u svom svijetu, izgubi se, netko će stvoriti novi krug ljudi sa kojima nastavlja bez obzira što se dešavalo u vremenima prije toga.
Samo, jedno je sigurno, ništa poslije toga nece biti isto kao prije.
Nekome novi grad, nekome nova država pa čak i kontinent nisu dovoljni da zaboravi ono sto je ostavio iza sebe.
Usponene se ne izbrisuju samo tako okreni leđa i nema ih više, one ostaju negdje duboko usađene u ROM memoriju i nema tog reseta kojim se moze izvršiti brisanje životnog BIOS-a.
Ma lako je to, reći će netko netko tko nije osjetio sto znači zaboravljati, da njemu je lako.
Nitko nema toliko tvrd kamen na mjestu pumpe koja sve to vrijeme zaboravljanja i dalje pumpa bez prekida.
No najgori trenutak je pogled unatrag i spoznaja ja je sve to iza tebe sve što je imalo nekakav smisao a sad je samo izmaglica bez jasnih obrisa i kontura.
No koliko se netko osječao jak i nedodirljiv ta izmaglica izaziva koroziju i ostavlja traga neizbrisive prijašnjice.
